Dragi naši!
Iako smo čestitke na vrijeme sami izradili (i čuvali šume šaljući ih virtualnom poštom), na blog se zaboravilo ;(
Vi u novoj godini nemojte zaboraviti Kućicu i ne zaboravite puno dana provesti uživajući na svježem zraku (neke i u njenom društvu)!
Stara je peć na Kućici već odavno bila spremna za mirovinu. Dimila je i kašljucala crno (nije ni čudo koliko je cijeli život pušila). Stare će dane provesti na terasi kao odmorište za zalutale čaše i hrabrije ptice, a možda će ju i susjed Štef uzeti u svoj dom za umirovljene peći.
Nasljedila ju je njena unuka Nera (također iz obitelji Plamen) koju su naše vješte ruke uz pomoć majstora Vite iz dućana preselile prošle subote. Smjestila se u kutu i čini nam se da joj se novi dom puno više sviđa. Osim što je mlada i jaka, ima dobar apetit. Guta zdrava drva iz Gorskog kotara, pucketa i brzo ih probavlja, ali zato žari i pali da ju je milo gledati. A kako tek miriši… Dosad smo možda malo i žalili za sunčanim danima, ali sad se veselimo zimskim; uz topli čaj i kekse bit će sve samo ne hladni.
Jesu li prve jesensko-zimske temperature probudile nostalgiju za proljećem i boravkom u prirodi ili se gradski puk već veseli zimskim radostima na zagorskim bregima? Što je ponukalo novinare da ponovo blagonaklono zbore o našoj Kućici vjerojatno nikad neće biti otkriveno, ali mi se bez obzira jednako veselimo i zahvaljujemo na ovoj PR bajci u današnjem Jutarnjem na (vjerojatno najčitanijoj) 35. strani.
Eto kakva je Kućica! Ne javlja se mjesecima, zaboravi napisati kako je uspješno okončala vrtnu sezonu, kako je spasila rajčice i imala rekordnu berbu tikvica. Ne piše ona niti o najnarančastijim ikad viđenim bundevama u Zagorju i šire. Ili o planovima za sređivanje potkrovlja u kojima će sudjelovati susjed Štef (iako to ni on još ne zna). Ne! Za sebe je zadržala i sve druge lijepe trenutke i drage ljude koji su je posjetili. Ali kad se treba hvaliti novim izletom u medije, marljivo se ona baca na tipkovnicu i piše. Nemojte joj zamjeriti, odužit će vam se ona još pokojim skorim postom… ili roštiljom.
P.S. Hvala Ivanu i Barbari
Previše je kiše, osim odgode početka sezone i uživanja u suncu donijelo nevolje i u vrtu. Ponos vrta, izrazito rodne rajčice napala je plamenjača - opaka gljivična bolest koja uništava lišće i plodove. “Pravilo je da se plamenjača prvo pojavi u krumpirištima, a onda se vjetrom i kišom prenosi na rajčicu koju obično potpuno uništava u vrijeme dozrijevanja i plodonošenja.” Lijeka, pogotovo u bio-vrtu, zapravo i nema. Srećom, bolest smo uhvatili u samom nastajanju, pa ćemo već danas hitno odstraniti napadnute grančice i plodove i nadati se da smo usporili (teško i zaustavili) napredovanje bolesti.
Iako smo se veselili kako su nas ove godine mimoišli puževi, biljne uši i druge nedaće, prevrtljiva nam je priroda održala lekciju i pokazala da nije lako biti poljoprivrednik, a još teže bio-poljoprivrednik. Ne mogu ne misliti o svim ljudima koji od vrtlarstva žive i kojima ovakvi nemili događaji stavljaju upitnik ne samo nad sav uloženi trud nego i egzistenciju. Mi ipak ne odustajemo od gesla “radije žaliti, nego vrt kemijom zaliti“ i nadamo se da će ove hitne mjere odgoditi odlazak rajčica u raj.
P.S. Valjda “bio” u “bio-vrt” ne predstavlja neko crno proročanstvo koje će nas jednom podsjećati da ju tu nekada “bio” vrt.
Nakon Plana B (hvala Borja) i Jutarnji list je napisao priču o Kućici. Tako je Kućica osvanula na naslovnici subotnjeg Jutarnjeg lista, kao i na naslovnici i dvije veeeelike stranice priloga Nekretnine. Ako ste propustili kupiti novine u subotu, što je lijepo o Kućici napisala novinarka Iva Novak pročitajte s fotografija iz galerije. Nadam se samo da vrijedi ona stara: Po Jutarnjem se turistička sezona poznaje!
Gotovo jednogodišnja epopeja u kojoj mala Kućica izaziva čudovišnu neman Birokraciju i miroljubivim metodama istu pobjeđuje, privedena je kraju. Svježe uređena i umivena jutros je Kućica laganim povjetarcem smiješala miris lista rajčice, pjev zlatovrane i zvuk zelenih oraha pri udarcu o vlažno tlo, ugrijala ga bljeskom sunca lomljenog kroz kap rose na ružičastom prkosu i uz još nekoliko tajnih sastojaka ovom čudotvornom magijom očarala Komisiju za minimalne tehničke uvjete da umjesto stotina i stotina dosadnih propisa na tren vide ono što mi vidimo. Tako zavedeni nisu mogli ništa do skidati joj zvijezde s neba. Nagradili su je s tri (3) zvjezdice.
S novom zvijezdom na hrvatskom turističkom nebu, konkurencija će također vidjeti sve zvijezde.
Vuprem oči u nebo i tražim zvijezde. Nema ni jedne. Znači, ipak se nisu prevarili. I sutra nas umjesto lipanjskog čeka listopadni dan. Uvjeravam se da je to dobro za vrt i da biljke vole kad oblaci plaču. Ispast će biljke još neka zla bića. Prvo kanibali, sad i sadisti. ”Suze su poput oluje; poslije njih čovjek je uvijek mirniji.” Vrijedi li isto za oblake i vrtove? Upirem oči i tražim ljeto. Miriše na kišu. Negdje iz podsvijesti dopire jesenski glas tete Lize. Ona na nebu vidi zvijezde. Sad sam i ja mirniji. Dobra je kiša…
P.S. Teta Liza, pravim imenom Elizabeta Toplek, posvetila je život međimurskoj pjesmi, ali je i mi u Zagorju jako volimo.
P.S.S. Evo i pjesme za imenjakinju tete Lize, našu nedavnu gošću iz Njemačke.
Vrtni je svijet fascinantan. To je jasno svakome tko je pokušao uzgojiti jedan. Svaki novi dan nosi nova otkrića i planove. Sad već znam da na jesen moram sagraditi komposter - stručnjaci kažu da nema (ozbiljnog) organskog vrta bez vlastitog kompostera.
U prošlu je nedjelju red došao i na jedan manje zahtjevan projekt. Tekuće gnojivo od kopriva. Ako se njime zalijeva zemlja bogata je hranjivim tvarima; špricano po lišću tjera nametnike, a poseban bonus je što kišne gliste vole tlo zalijevano juhom od kopriva. A mi volimo gliste. Postupak je jednostavan: koprive se pokose, nasjeckaju sitno i zaliju vodom (po mogućnosti kišnicom). Nakon toga se ostave par tjedana (ovisno o vremenskim prilikama) i uz povremeno miješanje (proces treba kisika) smjesa se zapjeni, pa malo kasnije pretvori u tekuće zeleno zlato. Vinko kaže smrdljivo zlato, ali ja kažem “bolje smrad, nego grad!” Tako dobivenim manjem razrjeđenim gnojivom zalijeva se zemlja ili više razrjeđenim šprica lišće. Jedino što me sad muči, ako biljke jedu juhu od kopriva, jesu li onda biljke biljožderi? Kanibali?
P.S. Vrtna obitelj dobila je i nove članove. Najnovije prinove su poriluk i cvjetače. Jedva čekam da mali karfioli pomole svoje (pametne) glavice.
Vrijedno smo zalijevali (dobro, malo je i kiša u zadnje vrijeme pomagala) i vrt buja nezustavljivo. Rajčice, mahune i grašak (kako se zove više biljaka graška?) pustile su amazonske lijane prijeteći da će uskoro prekriti ostatak Zagorja, pa smo ih morali zauzdati. Nadam se da biljke nisu jako stegnute i da im ovako više paše, da umjesto finog povrća, na štapu ne završe gaće.
P.S. Hvala Saši za pomoć s fotkama. On je slika i prilika idealnog Kućica pomagača.
