Vuprem oči u nebo i tražim zvijezde. Nema ni jedne. Znači, ipak se nisu prevarili. I sutra nas umjesto lipanjskog čeka listopadni dan. Uvjeravam se da je to dobro za vrt i da biljke vole kad oblaci plaču. Ispast će biljke još neka zla bića. Prvo kanibali, sad i sadisti. ”Suze su poput oluje; poslije njih čovjek je uvijek mirniji.” Vrijedi li isto za oblake i vrtove? Upirem oči i tražim ljeto. Miriše na kišu. Negdje iz podsvijesti dopire jesenski glas tete Lize. Ona na nebu vidi zvijezde. Sad sam i ja mirniji. Dobra je kiša…
P.S. Teta Liza, pravim imenom Elizabeta Toplek, posvetila je život međimurskoj pjesmi, ali je i mi u Zagorju jako volimo.
P.S.S. Evo i pjesme za imenjakinju tete Lize, našu nedavnu gošću iz Njemačke.
