Vuprem oči u nebo i tražim zvijezde. Nema ni jedne. Znači, ipak se nisu prevarili. I sutra nas umjesto lipanjskog čeka listopadni dan. Uvjeravam se da je to dobro za vrt i da biljke vole kad oblaci plaču. Ispast će biljke još neka zla bića. Prvo kanibali, sad i sadisti. ”Suze su poput oluje; poslije njih čovjek je uvijek mirniji.” Vrijedi li isto za oblake i vrtove? Upirem oči i tražim ljeto. Miriše na kišu. Negdje iz podsvijesti dopire jesenski glas tete Lize. Ona na nebu vidi zvijezde. Sad sam i ja mirniji. Dobra je kiša…
P.S. Teta Liza, pravim imenom Elizabeta Toplek, posvetila je život međimurskoj pjesmi, ali je i mi u Zagorju jako volimo.
P.S.S. Evo i pjesme za imenjakinju tete Lize, našu nedavnu gošću iz Njemačke.
Sinoć je baš gadno grmilo, a danas konačno i pada. Kiša pada, povrće raste. Zanimljivo kako mali vrt mijenja perspektivu i pogled na vremensku prognozu. Prije: kiša=dosada, sada: kiša=život. Prije: koprive=au, sada: koprive=vau! I to samo zato jer 
meteo.hr tvrdi da bi trebala pasti kiša. Na nebu ni oblačka. Nove sadnice trebaju vodu, ne obećanja. Kad smo kod obećanja, Marta je obećala feferone, slatke i ljute. Još taman toliko mjesta u vrtu ima. Kad narastu, poslat ću Vakuli jednu teglicu. Ekstra ljutih.