Previše je kiše, osim odgode početka sezone i uživanja u suncu donijelo nevolje i u vrtu. Ponos vrta, izrazito rodne rajčice napala je plamenjača - opaka gljivična bolest koja uništava lišće i plodove. “Pravilo je da se plamenjača prvo pojavi u krumpirištima, a onda se vjetrom i kišom prenosi na rajčicu koju obično potpuno uništava u vrijeme dozrijevanja i plodonošenja.” Lijeka, pogotovo u bio-vrtu, zapravo i nema. Srećom, bolest smo uhvatili u samom nastajanju, pa ćemo već danas hitno odstraniti napadnute grančice i plodove i nadati se da smo usporili (teško i zaustavili) napredovanje bolesti.
Iako smo se veselili kako su nas ove godine mimoišli puževi, biljne uši i druge nedaće, prevrtljiva nam je priroda održala lekciju i pokazala da nije lako biti poljoprivrednik, a još teže bio-poljoprivrednik. Ne mogu ne misliti o svim ljudima koji od vrtlarstva žive i kojima ovakvi nemili događaji stavljaju upitnik ne samo nad sav uloženi trud nego i egzistenciju. Mi ipak ne odustajemo od gesla “radije žaliti, nego vrt kemijom zaliti“ i nadamo se da će ove hitne mjere odgoditi odlazak rajčica u raj.
P.S. Valjda “bio” u “bio-vrt” ne predstavlja neko crno proročanstvo koje će nas jednom podsjećati da ju tu nekada “bio” vrt.
Vrijedno smo zalijevali (dobro, malo je i kiša u zadnje vrijeme pomagala) i vrt buja nezustavljivo. Rajčice, mahune i grašak (kako se zove više biljaka graška?) pustile su amazonske lijane prijeteći da će uskoro prekriti ostatak Zagorja, pa smo ih morali zauzdati. Nadam se da biljke nisu jako stegnute i da im ovako više paše, da umjesto finog povrća, na štapu ne završe gaće.
